Dobar kritičar je, uvjerena sam, i dobar pisac; njegovi tekstovi moraju iskazivati prepoznatljiv stil, pismenost i mogućnost da rezultat kritičke analize nečije knjige uklopi u tekst koji funkcionira i sam za sebe, izvan predloška o kojem piše. Kao i kod svakog drugog pisanja, spoj je to talenta koji se ne može naučiti i znanja stečenog obrazovanjem...

Postavka romana smjela je i razmjerno originalna, tekst je hipnotičan i uvlači, kako predmetom tako i atmosferom, no fabularna provedba umnogome je konfuzna, na mjestima teško prohodna i ne uvijek uvjerljiva. Ipak, umjetnički efekt, kao i prodornost uznemirujuće poruke, neporecivi su. Mogućnost da bilo koja demokratska europska država ogrezne u totalitarizam bliža nam je i izglednija nego se usuđujemo...

Robert Guédiguian i Ivica Prtenjača, svaki u svojem umjetničkom polju, a razmatrat ćemo ih za ovu priliku ponajprije kao autore mediteranskog kruga, kao kvartovske kroničare i apologete proletarijata, predstavljaju samosvojan i vrlo prepoznatljiv poetski mikrokozam. Guédiguian kao filmaš, a Prtenjača – i kad piše prozu – primarno kao pjesnik.

Perišić očito nema ambiciju detaljno rekonstruirati autentičnost minulih događaja, nego za potrebe fikcijske stvarnosti reinterpretira probrane fragmente povijesne zbilje. Roman nije postavljen kao čvrsta povijesna naracija nego kao novopovijesna fikcija gdje su činjenice u službi umjetničke proze. Može se ova proza čitati i kao esejiziranje o povijesti i jeziku, o putovanjima i osvajanjima...

U inat naslovu Šimpraginu novu knjigu čitala sam ponajprije kao studiju prostora, vremena i mentaliteta; kao mapiranje suvremenog Zagreba s ikoničkim četvrtima poput Trešnjevke, podcijenjenog Borongaja ili s romantiziranom periferijom kao stara Pešča dok je gradsko središte tu narativno sasvim marginalizirano. Kao razlaganje purgerskog i kvartovskog mentalnog sklopa, ali i svih prigradskih, (polu)ruralnih...